Mistreated
22.12.2005., četvrtak
Back again
|
So, here we are. You and me. Me and you. Again. Let it be... |
07.02.2005., ponedjeljak
Minute su sati
|
Vrti mi se film uglavi... Ne želim ga gledati... Iznova i iznova.... Ponavljaju se slicice... Ne zatvara se krug.. A vrijeme, vrijeme je sadrzano u jednoj recenici.... Minute su sati. Ne vjerujte u nista drugo... Ne dajite osjecaje Njima... Nemojte... Glas razuma neka pobjedi.... Srce i dusu ostavite siromastvu... Ne zavaravajte se laznim nadama i iluzijama... Srusite vec jednom taj lazni svijet u glavi... Dopustite umu da vas kreira... Ne dopustite da vam lijepo lazu jer to nije umjetnost... To je samo paradoks u kojem se Vi nalazite... Da, Vi.... Jadni, sicusni vi... Manji od najmanje čestice... Podignite vec jednom tu glavu... Ne dajte Im da vas gaze... Ne dopustite si osjecaje koje ne zasluzujete... Hodajte uspravno... Stavite masku i vjesto je kreirajte umjetnim stanjima... Prepustite se hladnoci unutrasnjeg vaseg ja... Neka Vas vodi kroz svijet... Ne zastajkujte jer nista novo necete vidjeti... Samo im mozete izdati dozvolu da vas povrijede... Ponovo i nanovo... Da placete u tami... Da postajete robovi... Da, neciji robovi... Oni nisu vase zrtve, Vi ste njihove... Nesto vas je previse, vidim... Stojite i redu i cekate... Novo ponizenje... Samo to... Nema srece... Nema ljubavi... Nema nicega o cemu su vam stariji pricali... S godinama smo se potrudili da kvalitete srusimo... Ostaju vam samo kvantitete... Ne postanite samo broj... Hodajte i vjerujte mi, ne zastajkujte jer minute su sati. |
07.10.2004., četvrtak
Time.
Ticking away the moments that make up a dull day You fritter and waste the hours in an offhand way. Kicking around on a piece of ground in your home town Waiting for someone or something to show you the way. Tired of lying in the sunshine staying home to watch the rain. You are young and life is long and there is time to kill today. And then one day you find ten years have got behind you. No one told you when to run, you missed the starting gun. So you run and you run to catch up with the sun but it's sinking Racing around to come up behind you again. The sun is the same in a relative way but you're older, Shorter of breath and one day closer to death. Every year is getting shorter never seem to find the time. Plans that either come to naught or half a page of scribbled lines Hanging on in quiet desperation is the English way The time is gone, the song is over, Thought I'd something more to say. Well, zašto baš time? Because, today, I’m Thursday’s Child. It can only mean one thing… I’m older. (It’s my birthday) |
20.09.2004., ponedjeljak
Helper
Left to the colderness of life I see time passing by Left to the edge of my destrucion I feel the wind blowin' outside Left to face my life I am runing |
09.09.2004., četvrtak
Duh
|
Nikad ne znaš kome pričaš i tko te sluša. Uvjek negdje sjedi neka tajna duša Duhovi slušaju tišinu i strančeve korake u noći. Slušaju priče, pamte ih i pišu u zvijezde. Tišina je jako bučna- pitaj one koji ne čuju. Svaki duh je zatvoren u svojoj tišini. Kao takav samo hoda i ništa ne čini. U noći ima svega... naročito koraka stranih, nepoznatih. Noć je uvijek čarobna i puna misterija i za one koji ne spavaju carstvo tajnih poruka. U tvoje papire se ulazi na čudan način ... Jesi li ti kraljica tajnih papira ili poruka ili si već nastala kao san? Kraljica nečijih snova...Volio bi da mogu da ti budem neka stranica tek radi sjećanja, iako sam duh. Pomalo mi daješ nadahnuće, a bojim se da ti kradem. Noć je, zar ne, u njoj su bajke? Svaka je noć samo tihi šum koji poput jeke putuje nebom, morem... Kao da me doziva i ne znam koliko imam vremena. Ja sam u stvari samo nestvarni nečujni trenutak bilo koje noći i eto prolazim ovako kako me vidiš ili čuješ. Možda sam znao da ćeš tuda poći pa sam čekao, možda sam netko tko jednostavno zna... makar mašta bila to. Godine su daleke i čak su iza mene zastale kao da je vrijeme odustalo... U tisuću maski nitko ne zna gdje sam ja... Sutra ću biti netko treći možda neko veći od malog trena što me raduje. Ova noć ne griješi ona postoji da bi ja, mi, ti ili vi bili u njoj . Ona se sa zvijezdama provlači i sa sjenama diše, a svaki tamni dio nje je samo nečiji dom. Kad bi noć jednom dozvolila da se desi mala čarolija ... zaboravila bi... a i mene da igdje postojim. Nisam ja, jer duhovi su nečujni. |
06.09.2004., ponedjeljak
One in a million
Posljednjih dana me obuzima osjećaj zbog kojeg se gubim... Gubim kontrolu... Taj osjećaj koji me proganja posljednjih dana je nemir. Zbog njega ja više nisam ja. Ni ona nova, ni ona stara. Već samo hrpa neposloženih kockica. Opet sjedim na onom starom mjestu i postavljam sva ona pitanja na koja ne pronalazim odgovore. I tonem... Tonem duboko jer ni ne pokušavam da se uzdignem do onog nivoa... Nivoa samokontrole. Zbrkane misli se gomilaju. Pisanje je nepovezano. Besmisleno. Tu počinje kraj. Početka. Nastavka. Kraja. Does anybody else in here feel the way I do? Hello. Is there anybody in there? There must be some mistake You better run all day, And run all night. And keep your dirty feelings deep inside. Waiting, to follow the worms. Have I been guilty all this time? What shall we use to fill the empty spaces? |
02.09.2004., četvrtak
Changes
Things have changed... In that city. We are those who have changed. Ako nas rijeka života ponovo dovede tamo, gdje smo započele neki drugi život, gdje smo postavile temelje ka cilju naše budućnosti, puniti ćemo stranice knjige koja se naziva Život. Samo, utočišta ćemo morati same stvarati, a ne ih tražiti. U lutanjima ćemo se morati pronalaziti, a ne gubiti. In my head I hear: »Nobody home, but still I'm singing: Still don't know what I was waiting for And my time was running wild A million dead-end streets and Every time I thought I'd got it made It seemed the taste was not so sweet So I turned myself to face me But I've never caught a glimpse Of how the others must see the faker I'm much too fast to take that test Ch-ch-ch-ch-Changes (Turn and face the strange) Ch-ch-Changes Don't wanna be a richer man Ch-ch-ch-ch-Changes (Turn and face the strange) Ch-ch-Changes Just gonna have to be a different man Time may change me But I can't trace time Ooo yeah I watch the ripples change their size But never leave the stream Of warm impermanence and So the days float through my eyes But still the days seem the same And these children that you spit on As they try to change their worlds Are immune to your consultations They're quite aware of what they're going through Ch-ch-ch-ch-Changes (Turn and face the strange) Ch-ch-Changes Don't tell them to grow up and out of it Ch-ch-ch-ch-Changes (Turn and face the strange) Ch-ch-Changes Where's your shame You've left us up to our necks in it Time may change me But you can't trace time Strange fascination, fascinating me Ah Changes are taking the pace I'm going through Ch-ch-ch-ch-Changes (Turn and face the strange) Ch-ch-Changes Oh, look out you rock 'n rollers Ch-ch-ch-ch-Changes (Turn and face the strange) Ch-ch-Changes Pretty soon now you're gonna get older Time may change me But I can't trace time I said that time may change me But I can't trace time |
31.08.2004., utorak
Wild is the wind
Sinoć smo se opet našli na starom mjestu i uputili se tamo, tamo gdje je sve počelo prije neke četiri godine, a da ti to nisi ni znao... In your room. Trebao je to biti još jedan «običan» vikend koji smo znali provoditi uz tv i muziku, neizostavan detalj u našim životima, detalj od kojeg smo sastavljeni. Trebao je, ali nije. Odlučio si. Odlučio si me pustiti da idem svojim putem, da koračam bez tebe i da mi vratiš moju slobodu. Nisam mogla vjerovati... U meni se nešto prelomilo. Suze su tekle nizi lice, a tijelo je drhtalo. Dal od spoznaje krivnje il zbog ugođaja kojeg sam stvorila kazetom svih onih cry-out songova ili možda činjenice da je sve otišlo u vjetar? Ne znam ni sama. Htjela sam pobjeći iz te sobe jer zidovi su me gušili. Pobjeći u mrak, na ulicu i beskrajno lutati sa boli u srcu, ali ti, ti me nisi htio pustiti da odem. Još tu večer trebala sam ostati uz tebe. Ma koliko mi to mučno bilo. Nakon bujice uvredljivih riječi koje smo uputili jedan drugome, ja sam otvorila svoje srce tebi, otvorila onaj djelić koji je uvijek bio pomno zaključan, zakamufliran gomilom maski, fasada i zidova i rekla ti da... Da te volim i... Da sam te izgubila. Ti si to negirao i rekao da si ti onaj koji je izgubio mene, a ne ja tebe. Izgubili smo jedan drugoga. Nakon mučnih sati provedenih u tom razgovoru stopili smo se u zagrljaju izmoreni cijelom situacijom i odlučili ostati skupa... Gdjegod nas to odvelo.For we're like creatures of the wind, and wild is the wind Wild is the wind |
28.08.2004., subota
Crystal ship
Prvim dimom otpuhuješ svoj trenutni problem koji ti se vrti po mislima, a sa drugim već ti je maglovito pohranjen duboko, u skrivenom kutku podsvjesti. Trećim dimom nalaziš se u onom stanju mirnoće, trenutku kojeg kad uhvatiš onda ga i zadržiš. Omamljen si u vlastitim osjećajima, oči ti gledaju neku drugu realnost, oči su ti tad ogledalo svih tvojih grijeha koje se odražavaju u samo jednom strančevom pogledu. Ne traje to puno, jer dok lebdiš nekim novim, čudnim, drugačijim realnostima, znaš da će uslijediti povratak ka starom, životu, problemima, traženjima, žudnjama, ali tad, tad te zapravi nije briga za vlastiti trenutak jer si ga otpuhnuo u zrak. Dok ti trnci prolaze tijelom osjećaš prelijevanje u česticama od kojih si sastavljen.Odlutaš ali se uvijek iznova vraćaš. U kruženju događaja ponekad se i izgubiš i osjećaš se strano pred samim sobom i upadaš u ponore koje si sam iskopao i onda te jedan trzaj pred kraj izvuče iz tog začaranog svijeta i više nisi utopljenik ličnosti nego si samo slučajni prolaznik u svojem gradu i dijeliš sudbinu kao i svi ljudi oko tebe, i gubiš se u masi, u bujici riječi koje izlaze iz usta i dani ti tako izmiču kao pijesak među prstima. No jednog dana ćes se opet izgubiti i utopiti i odlutati i zaista te neće biti briga za ono što se oko tebe zbiva. A buđenje? Buđenje ti otkriva istinu koju ne želiš znati. Da se ne možeš nositi sa novonastalim situacijama, pa bježiš, umjesto da se suočiš, a okus u ustima ti govori da si noć provela u zagrljaju njegovom, zagrljaju koji nije tvoj. |
10.08.2004., utorak
Run, run, run, run
|
Sjedim u tami sobe, slušam Empty i pušim tko zna koji duvan danas i naravno, razmišljam. Razmišljam o bjegu. Bjegu od sebe, svih svojih strahova i tjeskoba, bjegu od okoline i svega što me okružuje. Samo, ne znam gdje da pođem, kako da se sakrijem od sjena koje će me proganjati ma gdje da se našla... Kilometrima daleko. Moram osloboditi sebe. Moram krenuti nekim novim stazama. Moram ispisati nove stranice. Moram stvoriti nove misli. Moram prestati lagati sebi i drugima tako da prestanem s prikrivanjem. Trebam početi osluškivati moje unutarnje «ja», a ne zanemarivati ga kao što cijelo ovo vrijeme i radim. Trebam to svoje «ja» osloboditi okova u koje sam ga sama stavljala bez obzira na cijenu. Ionako sam dugove platila. Dugovi ionako kad tad dođu na naplatu, na ovaj ili onaj način. Ma koliko mi šutjeli o tome. (Sjećate se?) Nisam dovoljno hrabra. Snaga me izdaje posljednjih dana. Ma, sve. Sama sebe. I druge. I oni mene. Jel srce izdajnik u ovoj igri ili naši snažni umovi? Pred kim da se sakrijemo kako kukavice i zašto? Ne znam ni sama. Možda ovaj dan ne donosi odgovore. Možda će sutrašnji. Ili onaj koji dolazi... U magli ga primjećujem. Ali samo u magli. Jer drugačije ne mogu. Neću. Ne smijem. Ne još. Ali hoću. Ovaj put moram. Želim. Nije mi namjera svaki put iznositi svoja psihička stanja ali tako ispadne. Htjela ja to ili ne. |
02.08.2004., ponedjeljak
Slow burn
Strpljenjem sam izlazila iz ponora. Padala sam i uzdizala se. Tupi smješak, pogled i stav... Više ništa nije kao prije, više nikad ništa neće biti kao što je nekad bilo. Nove uloge su podijeljene. Samo želim osjetiti kišne kapi na svome licu, kišne kapi koje će isprati svu prljavštinu sa naših umornih lica ispijenih u noćima i nestalnim ličnostima u prvim svitajima dana, novog dana, dana u nizu prolaznosti vremena. Nakon udaraca koje smo zadali jedni drugima i isto ih tako i primili, opet smo se spojili. Ti si drugačiji, a i ja sam. Hoće li nas to spojiti... zauvijek... ili možda razdvojiti? Sada si shvatio istinitost one poslovice koja kaže: Kada nešto izgubiš, tek onda shvatiš koliko ti je značilo. Sada znam da se sve ovo moralo odigrati. Da shvatiš. Ti, da, ti. Jer ja još možda ne shvaćam sve novonastale situacije. Znaš zašto? Zato što sam i dalje nestalna. Ali, ostala sam kraj tebe, a prošli smo pakao. Moja leđa nosila su breme za nas oboje. Tada se nešto prelomilo, tada sam otišla. Ti to nisi mogao shvatiti. Sad shvaćaš ili možda samo tako kažeš. Ali ja te znam. Možda bolje nego ti mene. Sada tvrdiš da ne možeš bez mene ali opet, ne vidiš bol u svojim očima. Ne vidiš taj odraz u ogledalu. Ja ga vidim i osjećam. Kada uvidiš, možda odeš. U neki drugi život, a možda i smrt. |
26.07.2004., ponedjeljak
Make somebody happy...
Ponovno sam se našla na ulicama tog grada, gdje uvijek iznova pronalazim sebe, zagledavam se u svoje dubine unatoč svoj mojoj trenutnoj izgubljenosti. Koračala sam ulicama po užarenom asfaltu sve dok nisam došla do odredišta. Skupilo se nas par, odanih i uvijek spremnih za novu dozu onog što zovemo dobrom glazbom. Zaista nismo pogriješili. Ipak, Carlos Santana je glazbeni virituoz koji zaslužuje našu odanost prema njegovoj glazbi. Atmosfera na koncertu je bila užarena, u zraku se osjećala euforija (i marihuana, naravno) i svi su bili mokri do kože i nasmješeni. Neko vrijeme, na samim počecima i uvodnim taktovima sam bježala, proganjala me paranoja i onda sam pronašla slobodu izražavanja i pustila energiju koja me okruživala da me i obuzme. Sama pomisao na tih dva sata i nešto sitno minuta tjera mi osmjeh na lice i sve ostalo postaje nebitno i ja opet postajem ono sretno stvorenje koje se njihalo u ritmu Black Magic Woman, Corason espinado, Evil ways, Wishing it was, Oye como va i ostalih uspješnica. Povratak na zagrebačke ulice označavao je i povratak u stvarnost, surovu stvarnost i tada sam pustila golubicu iz ruku i ostala s njim na klupici i tako zagrljeni, umorni, sjetni al zaljubljeni dočekali jutro sa šapatom na usnama koje su samo tiho progovarale «Volim te». |
19.07.2004., ponedjeljak
Missing
And all we have left is nothing. What happend to sweet love you and me had? Who we were, who we are? Shadows of me and shadows of you. Sorrow. My weakness. Where to go now, now, when I don't have anybody to return? Now, when I'm miserable. Now when I'm numb. Devil's face was shown to me last night. Did I see it? Did I see it? Really, did I? I'm just wondering why today among all these days. Who choose this day? Was it me or was it you? There must be some kind way out of here. There's too much confusion. You can't forgive me. You could. You asked me. You wanted it. And now, what do you see? Pain, hate or that third unknown thing? Silence was speaking for me. I was paranoid. Scared. Confused. Frightened. Sad. She told us that misunderstanding is good thing that holds us together. I'm so far away from you. But, I still remember. What put us together, it teared us apart. Who's to blame? To put finger on...? Rescue me from walls who are all around me. Rescue me from myself. Can you do that? No, you can't. You left me. I left you. Is that really what we wanted? Can you feel my pain as I could yours? You just needed to look into my eyes. Deeply. You just needed to hold me in your arms. Just hold me. Tell me it's all right. Can you hear me screaming? Something went wrong. |
18.07.2004., nedjelja
Noći provodim u magli. Mračne sile me proganjaju i ukazuju mi svijetle strane. Everything's good, everything's fine. Gonna have a party to save my soul.I opet čekam noć... ... And if I show you my dark side Will you still hold me tonight And if I open my heart to you And show you my weak side What would you do Would you sell your story to rolling stone Would you take the children away And leave me alone And smile in reassurance As you whisper down the phone Would you send me packing Or would you take me home ... |
17.07.2004., subota
The world in my eyes
Postoje li stranci koji nas poznaju bolje od nas? I ako je zaista tako hoće li vrijeme pokazati istinitost njihovih riječi upućenih nama?Hoćemo li se tako, probuditi jednog dana i priznati sebi istinu koju smo dugo krili pred očima svega što nas je okruživalo? Da, ja sam takva, glumica, koja uvijek želi i dan i noć, a to tako ne ide. No, sada, stojim na tankom ledu i pitam se gdje sam i gdje želim biti. Uvijek sam vremenu prepuštala da me nosi bilo gdje, bilo kome. Nisam nikad pretjerano reagirala. Niti sam se trudila. Pasivno sam stajala i promatrala. Život, svoj život, kako mi izmiče pred očima i stvari i ljude kako se udaljavaju od mene. Sve do jednog dana kad sam uzela stvari u svoje ruke I tako postala dio te igre, redateljica situacija. Precizno sam slagala sličice u scenariju i vjernom slikovitošću prenosila na scenu. Svi ti dani su prošli, uloge su se podijelile, scene su se odigrale, a film još traje. Sve se promijenilo, samo, ni sad ne znam što želim. |